Stambena zadruga La Borda, Barselona

Globalna finansijska kriza i pucanje španskog spekulativnog “stambenog balona” 2008. godine imale su ogroman uticaj kako na finansijsko tržište tako i na tržište rada i stanovanja u Španiji, uvećavajući pritisak na budžet domaćinstva sa prevelikim troškovima stanovanja. Međutim, ova situacija je takođe otvorila mogućnost za alternativne pristupe stanovanju – mimo tradicionalnih oblika vlasništva i iznajmljivanja. Pilot inicijative za takve vrste stanovanje su počele da rastu u okviru socijalne i zadružne ekonomije.

Tako je i grupa stanovnika Barselone odlučila da preuzme stvari u svoje ruke i osnuje stambenu zadrugu La Borda kako bi obezbedila pristojne, pristupačnije i ekološki prihvatljive domove. Sedam godina kasnije, 2019. godine uspešno su završili izgradnju 28 stanova na zemljištu namenjenom za državno subvencionisano stanovanje koje su dobili ugovorom o zakupu na 75 godina. Model stambene zadruge koju koristi La Borda kategorizovana je pod pravnim terminom “ustupanje namene”, koji se u Španiji odnosi na pravo stanara da koristi stambenu jedinicu u zamenu za naknadu koja nije komercijalna. Ova terminologija je važna jer razlikuje model dugoročno pristupačnog stanovanja La Borda od tradicionalnog modela stambene zadruge gde stambene jedinice postaju privatno vlasništvo. 

La Borda je pionirska stambena zadruga ove vrste u Španiji, i u mnogim svojim aspektima inspirativan primer za model stambenog udruživanja koji u Beogradu razvija Ko gradi grad. To pokriva i način organizovanja i optimizacije prostora i resursa tako da podstiče interakciju između stanovnika i daje prednost zajedničkom, ali uključuje i metod gradnje i izbora materijala koji smanjuju uticaj projekta na životnu sredinu bez povećanja troškova.

Prenosimo vam snimak predavanja koje je održao Carles Baiges Camprubi, arhitekta i urbani sociolog, jedan od članova arhitektonske zadruge Lacol koja je vodila pripremu i realizaciju projekta La Borda, a istovremeno i njen stanar. Predavanje je organizovano u okviru online konferencije STANOVANJE PO MERI: participativne prakse u polju stanovanja, 28. oktobra 2020. Događaj su organizovali Institut za stanovanje i prostor i Zadrugator iz Ljubljane.

Može li energetska efikasnost biti integralni deo finansijski pristupačnog stanovanja?

Studija koju vam predstavljamo na primeru pilot projekta stambenog zadrugarstva ispituje može li energetski efikasna, ekološka stanogradnja doprineti nižim cenama i dugotrajnijim rešenjima u stambenom sektoru u Srbiji, i tako odgovoriti potrebama građana? I, da li to zahteva mere drugačije od onih koje se obično primenjuju u okviru inovativnih pristupa rešavanja stambenih pitanja u drugim zemljama?

Studija u PDF formatu (klik na sliku)

Istraživanje, koje je uradio tim Regionalnog Evro centra za energetsku efikasnost sa Fakulteta inženjerskih nauka Univerziteta u Kragujevcu, zasniva se upravo na ovim kompleksnim pitanjima. 

U stambenom sektoru u Srbiji postoji ogroman prostor za poboljšanje: ponuda i potražnja nisu u ravnoteži, a stepen raznovrsnosti postojećih modela vlasništva ili upravljanja zgradama je nizak.

Neposredni povod za ovu studiju je predstojeći pilot projekat Pametnija zgrada (PZ) za izgradnju objekta sa više stambenih jedinica, koji u Beogradu razvija udruženje Ko gradi grad. Pametnija zgrada je prva stambena zadruga osnovana u Beogradu u poslednjih skoro dvadeset godina, a njena izgradnja predviđena u naredne dve do tri godine. Cilj istraživanja je da proceni održivost uvođenja pristupačnih, energetski efikasnih i ekoloških elemenata u izgradnju ovakve višestambene zgrade, imajući u vidu lokalni kontekst.

Veliki deo stanovništva nije u mogućnosti da ostvari svoje osnovne stambene potrebe kupovinom ili najmom nekretnina. Za one koji žele da se osamostale i sebi obezbede pouzdano stambeno rešenje situacija je u trenutnim okolnostima često nerešiva. Procena je da samo 15% stanovništva može da kupi stan na tržištu bez institucionalne podrške, 69% mladih (uzrasta 18-34 godine) i dalje živi sa roditeljima (Eurostat, 2018), a stanovi u javnom vlasništvu, kojih ima približno 1%, ne mogu mnogo toga da reše. Osim toga, stanovanje predstavlja sve veći izazov za građane Srbije: 66% domaćinstava odvaja više od 40% svojih prihoda na osnovne troškove stanovanja (najveći procenat u Evropi, Eurostat 2018), zbog čega je značajan broj njih u opasnosti od isključivanja komunalnih usluga (grejanje, električna energija itd.). 

Pet principa “pasivne kuće” koji pomažu u postizanju veoma male potrošnje energije

Srbiji je neophodan nov pristup sektoru stanogradnje, i to takav da kao investicija bude pristupačan, ali i da podrazumeva dugoročno niske troškove života. S obzirom na to da proizvodnja nekretnina predstavlja jedan od najaktivnijih sektora u Srbiji, a gradnja jedan od faktora koji najviše doprinosi klimatskim promenama (direktni uticaj građevinarstva na nivo ugljen-dioksida, kao i dugoročni uticaj potrošnje energije tokom korišćenja zgrada), neminovno je da svaki pokušaj uvođenja inovacija u stambeni sektor istovremeno zahteva i smanjenje ekološkog otiska.

Mapa sertifikovanih “pasivnih kuća” u Evropi (oktobar 2019)

Zato ova analiza povezuje obe navedene ambicije: potragu za cenovno pristupačnom stambenom zgradom koja troši malo energije, i ima niži ekološki otisak od uobičajenih objekata. I smešta ih u kontekst Srbije, gde je cena električne energije znatno jeftinija od ostatka Evrope, što demotiviše ulaganja u energetsku efikasnost. A proizvodnju električne energije istovremeno karakteriše znatno viši ekološki otisak po kWh utrošene električne energije (drugim rečima ogromno zagađenje i emisija ugljen-dioksida) u poređenju sa drugim zemljama. Sve ovo konceptu “pasivne zgrade”, koji je kroz studiju testiran, ostavlja mali manevarski prostor za ulaganja u mere energetske efikasnosti. Dok studija na konkretnom primeru upravo ukazuje kojim konstruktivnim sistemima, materijalima i odabirom tehničkih rešenja se ovaj prostor može osvojiti. I kako takav korak može biti napravljen kroz pionirski poduhvat stambenog zadrugarstva.

Studiju Visoka energetska efikasnost, mali uticaj na životnu sredinu, pristupačnost: analiza primene principa pasivne kuće u višestambenim zgradama u Srbiji finansiralo je Savezno ministarstvo za ekonomsku saradnju i razvoj Nemačke (BMZ) putem Nemačko-srpske inicijative za održivi rast i zapošljavanje.

Studiju u PDF formatu možete ovde preuzeti na srpskom i engleskom jeziku.

Pravni i finansijski aspekti zajedničkog vlasništva nad stanovima – studija

Advokatska kancelarija Učajev je napravila studiju izvodljivosti Zadružni stanovi u zajedničkom vlasništvu u Srbiji – pravne, finansijske i fiskalne implikacije. Ova studija ukazuje na potencijal stambenog zadrugarstva da doprinese dugoročnoj priuštivosti stanovanja u Srbiji, ali pre svega studiozno mapira ključne prepreke koje treba razrešiti na tom putu. Studija je značajan doprinos naporima Ko gradi grad da uspostavi alternativu tržišnom stanovanju koje je pod sadašnjim uslovima dostupno samo malom broju ljudi.

Studiju je finansiralo Savezno ministarstvo za ekonomsku saradnju i razvoj Nemačke (BMZ) putem Nemačko-srpske inicijative za održivi rast i zapošljavanje. Ko gradi grad je studiji doprineo polaznim materijalima, predlozima uporednih primera zadružnog stanovanja i komentarima u toku izrade.

Studiju ovde možete preuzeti na srpskom i engleskom jeziku. A u nastavku prenosimo njen rezime.

Zadružni stanovi u zajedničkom vlasništvu (SZV) – novo rešenje za stambene potrebe u Srbiji?

Cilj ove studije izvodljivosti jeste ocena trenutnog stanja stambenog sektora u Srbiji i ispitivanje mogućnosti za uvođenje zadružnog modela stanovanja, zasnovanog na stanovima u zajedničkom vlasništvu (SZV).

S obzirom na visoku cenu nekretnina koja nastavlja da raste, naročito u Beogradu, u poređenju sa ograničenom kupovnom moći i kreditnom sposobnošću stanovništva, postoji izrazita potreba za modelima za rešavanje stambenih potreba dela stanovništva sa ograničenim i nižim primanjima. Velika razlika između troškova izgradnje i tržišne cene stanova ukazuje da postoji značajan prostor za smanjenje cena stanova uvođenjem ove vrste alternativnog modela kojim bi se izbegla špekulacija rastom cena nekretnina.

Zakon o zadrugama prepoznaje stambene zadruge, iako su nedovoljno regulisane. Ovim aktom dati su samo opšti uslovi, bez dalje (detaljne) regulacije stambenih zadruga zasnovanih na sporazumima o zakupu stana. Kao pravna forma, stambene zadruge obezbeđuju:

  • Okvir putem kojeg zadrugari mogu da udruže sredstva, čime se umanjuje cena nabavke stana. Takođe omogućuju dugoročnu pristupačnost cena stanova smanjenjem početnih i tekućih (godišnjih) troškova.
  • Omogućuju sprečavanje špekulacija, odnosno prodaje pribavljenih stanova po tržišnim cenama. Na taj način cene stanova mogu da ostanu dugoročno pristupačne.

U praksi, Srbija ima iskustva samo sa stambenim zadrugama koje rade kao građevinske firme, pri čemu članovi udružuju sredstva radi izgradnje stanova za prodaju na tržištu (ili prodaju na tržištu i za sopstvene potrebe), što znači da nisu prvenstveno usmerene na rešavanje stambenih potreba zadrugara, već na ostvarivanje profita. Veoma je malo ovakvih stambenih zadruga je danas aktivno. U pogledu SZV, ova studija ne razmatra ovu praksi. Umesto toga, studija je usmerena na model u kojem zadruga dugoročno zadržava objekat, po nabavnoj ceni, za svoje članove.

U drugim evropskim kontekstima, ova vrsta SZV modela već je ostvarila pristupačnost time što je neprofitna, dok se špekulacije sprečavaju razdvajanjem vrednosti stanova od cena na lokalnom tržištu nekretnina (zadruga zadržava vlasništvo nad stanovima).

Zakonodavni okvir

SZV predstavlja novinu u oblasti stanovanja u Srbiji. Pojedini aspekti potpadaju pod postojeće zakonodavstvo o zadrugama i stanovanju, iako model sam po sebi nije regulisan.

Postojeće zakonodavstvo o stambenim zadrugama može da obezbedi okvir za demokratsko odlučivanje i kontrolu od strane stanara, te samim tim i neposredno uključivanje stanara u očuvanje pristupačnosti stanovanja. Zadružnim pravilima može da se uredi da ulog članova bude srazmeran njihovim prihodima, čime se obezbeđuje pristupačnost za članove (iako je neophodno postaviti minimum prihoda za pristupanje zadruzi, kako bi se obezbedila ekonomska održivost modela).

Zadruge nude bolju zaštitu od špekulacija u poređenju sa društvima sa ograničenom odgovornošću (d.o.o.). Udeo u d.o.o. uvek se može prodati, dok članovi zadruge ne poseduju udeo koji je moguće preneti drugom licu. Ulog u kapitalu zadruge vraća se tek po prestanku članstva, i to po istoj vrednosti kao što je uneta u zadrugu (ili kao valorizovana vrednost, ako je tako navedeno u Zadružnim pravilima).

U Srbiji se može replicirati SZV model zakupa kroz unakrsno posedovanje (kao što je Mietshaüser Syndikat iz Nemačke), čime bi se dalje jačala prevencija špekulacija ovim pažljivo razrađenim sistemom unakrsnog posedovanja.

U Zakonu o zadrugama (član 12.) navodi se posebna zaštita za zadruge i njihove aktivnosti, podsticaji putem ekonomskih i stambenih politika, posebnih olakšica i pogodnosti, kao i javnih fondova za razvoj zadruga. Međutim, ovo se navodi samo u načelu, dok bi konkretne mere trebalo obezbediti putem specifičnih propisa. Trenutno ne postoje takve mere u pogledu stambenih zadruga, a kamoli neprofitnih zadruga.

Oporezivanje stambenih zadruga i SZV

Stambena zadruga, kao i sve druge zadruge, ima isti poreski tretman kao i druge kompanije u Srbiji. Prema tome, u postojećem poreskom kontekstu, ovo ne predstavlja specifičan razlog za korišćenje zadružne forme umesto društva sa ograničenom odgovornošću. Osim toga, poreski propisi predstavljaju ključnu prepreku za uvođenje SZV u Srbiji.

Problem koji je utvrđen jeste da je sa poreskog i finansijskog stanovišta izgradnja radi prodaje pogodnija od izgradnje radi izdavanja. Prema tome, rad zadruga zasnovanih na prenosu vlasništva trenutno je ekonomičniji u odnosu na zadruge u kojima su prava stanovanja članova zasnovana na ugovorima o zakupu, dok zadruga zadržava vlasništvo nad stanovima. Sa druge strane, kada se vlasništvo prenese na člana (bez obzira na oblik vlasništva – isključivo, zajedničko ili slično), nema načina da se taj član spreči da proda, pošto je njegovo/njeno ustavno pravo da raspolaže svojom privatnom svojinom. Ono što jeste dozvoljeno jeste da se ugovorom reguliše pravo prečeg otkupa za zadrugu, po prodajnoj ceni stana (što znači da bi zadruga trebalo da ima sredstva rezervisana za tu namenu). Međutim, ovo može da bude ograničeno samo na petogodišnji period, prema članu 531. Zakona o obligacionim odnosima.

Neophodne su izmene i dopune poreskih propisa, uz obezbeđivanje poreskih olakšica kako bi se unapredila održiva izgradnja pristupačnih stanova kroz zadruge zasnovane na sistemu SZV, ali i čitav stambeni sektor (npr. oslobađanje od poreza na profit za neprofitno izdavanje kod stambenih zadruga, državne subvencije, zajmovi sa niskim kamatnim stopama i sl.). Osim toga, promene propisa u oblasti poreza na dohodak mogu da obezbede priliku da se renta oslobodi od poreza, čime bi se omogućilo delotvornije sprovođenje stambenih politika. Ovo bi se moglo ostvariti uvođenjem oporezivanja sintetičkih prihoda, što znači da bi se oporezivao ukupan prihod iz svih izvora u celini, umesto specifičnog oporezivanja prihoda dobijenih iz različitih izvora.

Preporuke za unapređenje pravnog okvira i šire uvođenje SZV

Model SZV mogao bi da predstavlja rešenje za stambene potrebe osoba sa nedovoljnom kreditnom sposobnošću za uzimanje stambenog kredita (trenutno preko 70% stanovništva Srbije). Među ostalim prednostima, ovaj model predstavlja način da se stambeno tržište proširi time što bi se “otključalo” za domaćinstva sa srednjim stepenom prihoda. Ostvarivanje ovih ciljeva zahteva državnu podršku, čime bi on postao nacionalni instrument stambene politike.

Neophodni su sledeći koraci da bi se podstakla šira primena stambenih zadruga i SZV u Srbiji:

  • davanje zadrugama statusa pružalaca stambene podrške, u skladu sa novim Zakonom o stanovanju i održavanju zgrada (za stanovanje članova zadruge u stanovima),
  • prilagođavanje poreskih propisa kako bi se stambenim zadrugama obezbedile poreske olakšice, naročito pod nekomercijalnim, opštim uslovima kojima se sprečava špekulisanje, kako bi se izjednačilo poresko opterećenje stanara zadruge i vlasnika stanova.

Osnovana Evropska zadruga MOBA HOUSING SCE

Posle dve i po godine posvećenog zajedničkog rada, u Zagrebu je 29. februara 2020. održana Osnivačka skupština Evropske zadruge MOBA HOUSING SCE. Evropska zadruga (European Cooperative Society) posluje na teritoriji čitave Evrope koristeći u svom odlučivanju zadružna pravila. Stambena zadruga Pametnija zgrada iz Beograda, koju je pokrenuo Ko gradi grad, zajedno sa sestrinskim organizacijama iz Budimpešte, Ljubljane, Praga i Zagreba, jedna je od njenih osnivača. Gradeći institucionalni okvir na regionalnom nivou, cilj MOBE je da podrži razvoj novih stambenih zadruga i prvenstveno adresira finansijske prepreke na koje inicijative kao što su naše nailaze. MOBA ima potencijal da načini preokret u razvoju kolektivnih rešenja pristupačnom stanovanju u našem regionu. 

Prenosimo Preambulu Statuta Evropske zadruge MOBA HOUSING SCE:

“Svesni rastuće nepriuštivosti stambenog prostora i komodifikacije stanovanja na globalnom nivou, a kako smo u zemljama Centralne, Jugoistočne i Istočne Evrope (CJIE) posebno pogođeni stambenom krizom, mi – grupa pionirskih stambenih inicijativa – udružili smo snage i osnovali Evropsku zadrugu MOBA HOUSING SCE. Verujemo da su u našim zemljama neophodni novi akteri i novi modeli stambenog zbrinjavanja, kao i inovativni pristup ulaganju u stanovanje. Naziv ‘MOBA’ potiče od pojma koji se koristi u južnoslovenskim jezicima, a odnosi se na rasprostranjeni običaj mobilizacije međusobne pomoći. Mi se mobilizujemo kako bi izgradili institucionalni okvir, ukorenjen u zadružnim principima delovanja, kako bi zajedno omogućili pristup priuštivom stanovanju i dugoročno osigurali sigurne domove u zajednicama širom regije. 

Kombinacija porasta cena nekretnina i niskih primanja mnogima onemogućava pristup adekvatnom stanovanju, a nezaustavljiva komodifikacija stambenog fonda predstavlja dodatni problem stvaranju dugoročno dostupnog stanovanja u zemljama Centralne, Jugoistočne i Istočne Evrope. Dodatno, postojeća stambena ponuda u regiji u potpunosti je fokusirana na individualno vlasništvo nad stambenim prostorom i nuklearnu porodicu kao merilo stambenih potreba, iako postoji jasna potreba za diverzifikacijom organizacije stambenih odnosa. Ova potreba uglavnom je proizišla iz činjenice da je vlasništvo nad vlastitim stambenim prostorom nedostižno, ali i zbog sve češćih zahteva za mobilnošću i selidbe zbog posla, kao i rastuće potrebe za integracijom stambenog i poslovnog prostora, ili aranžmana koji uzimaju u obzir međugeneracijsku brigu. 

Kako bi iznašli rešenje za ovakvo neodrživo stanje, mi radimo na stvaranju zajedničke infrastrukture za nove stambene inicijative, koja se bazira na zadružnom modelu i vrednostima – stvarajući zajedničku platformu i instrument koji prikuplja i usmerava priuštivo i fer finansiranje. Evropska zadruga MOBA HOUSING SCE strukturirana je na način da bude posrednik između većih financijskih aktera zainteresiranih za investiranje u lokalne, ne-špekulativne stambene inicijative u kojima zajednica investira i zajednički odlučuje. Evropska zadruga MOBA HOUSING SCE je također partner sa stambenim mrežama iz drugih delova Evrope, što stvara mogućnost za međusobnu solidarnost i učenje u polju stanovanja.”


Ukoliko želite da više saznate o MOBA počecima i njenim principima pročitajte tekst istraživačice i MOBA članice Agnes Gagyi “Building bottom-up finance solutions for cooperative housing in central and southeastern Europe objavljen u okviru knjige “Public Finance for the Future We Want” objavljene u junu 2019.

OpenFRM – alat za finansijski dizajn, podrška stambenim zadrugama

Na putu ka realizaciji pilot projekta Pametnije zagrade, Ko gradi grad je otvorio nekoliko važnih i složenih pitanja. Jedno od njih je kako predvideti i testirati finansijsku izvodljivost nove generacije stambenih zadruga i njihovu održivost na duge staze. Zato smo se u poslednjih godinu i po dana bavili izradom alata za finansijski dizajn koji kroz testiranje brojnih relevantnih parametara ukazuje na moguće razvojne scenarije.

OpenFRM je alat otvorenog koda. On daje pregled očekivanih finansijskih tokova tokom procesa pripreme i izgradnje višestambene zgrade, kao i tokom 35-godišnjeg perioda njenog korišćenja. Namenjen je stambenim zadrugama, i drugim nekomercijalnim akterima, koji pripremaju izgradnju (ili kupovinu, rekonstrukciju) zgrada u kolektivnom vlasništvu njihovih stanara. Lako se može prilagoditi potrebama pojedinačnih slučajeva, i tako kolektivima ili profesionalcima daje mogućnost da brzo steknu uvid u finansijsku i prostornu izvodljivost i pristupačnost njihovog stambenog projekta.

Potaknut novim talasom stambenih zadruga

OpenFRM je nastao sa ciljem da podrži ne samo realizaciju naše prve zgrade u Beogradu, već i partnerskih organizacija iz Budimpešte, Ljubljane, Praga i Zagreba u okviru zajedničke Stambene mreže MOBA. Stambene situacije u našim gradovima povezuje akutno nepristupačna ponuda na tržištu nekretnina za ogroman deo stanovništva, kao i zanemarljiv udeo socijalnog stanovanja.

Upravo ovaj stambeni ćorsokak doveo je do gotovo paralelnog nastanka pionirskih inicijativa koje žele da stvore uslove za drugačije rešavanje stambenog pitanja u ovih pet gradova, kroz realizaciju prvih stambenih zgrada – svaka u svom kontekstu. Ovaj korak zahteva pravilnu procenu obima svakog projekta, rizika koji on sa sobom nosi, kao i upravljanja, kratkoročnog (faza pripreme i izgradnje), tako i dugoročnog (tekući troškovi).

OpenFRM alat razvijen je radi pružanja ovih uvida. Pokrenuo ga je Ko gradi grad tim i STEALTH.unlimited, a kolektivno je testiran i unapređen u okviru mreže MOBA kroz niz radionica, uključujući konsultacije sa Zadrugom za etičko finansiranje (ZEF, Zagreb) i kolektivom Socialni Inovatori (Bratislava). Njegovu realizaciju podržao je Fond za kreativne industrije Holandije, i sada je dostupan široj zajednici novih stambenih inicijativa i zadruga.


Gde naći OpenFRM

Alat se može preuzeti kao zip paket (uključujući dodatnu dokumentaciju) sa sajta MOBA.coop, ili – za one koji su navikli na rad u otvorenom kodu – direktno sa GitHub-a.

Dolazi u obliku .ods fajla (OpenDocument Spreadsheet) koji možete otvoriti pomoću LibreOffice ili bilo kog kompatibilnog programa.

Kako funkcioniše OpenFRM

Alat je na engleskom jeziku i sastoji se od tabele sa šest modula: Ulaz/Izlaz (Inputs/Outputs), Dizajn (Design), Izgradnja (Build), Finansije (Finance), Održavanje i poslovanje (Maintain & Operate) i na kraju Analiza troškova životnog ciklusa (LCCA). Uputstvu za korišćenje – OpenFRM Manual – daće vam detaljan uvid u svaki od šest modula (desni meni).

U okviru modula Ulaz/Izlazi, mogu se uneti osnovni podaci projekta. Važno je napomenuti da se  OpenFRM može koristiti kao alat za kreiranje projekta ili razmatranje njegovih različitih scenarija – ne samo za „potvrđivanje“ već dobro razrađenog predloga. To znači da ćete unošenjem već samo nekoliko parametara nazad dobiti neke bitne uvide u projekat.

Odatle se dalje možete generisati detaljniji pregled. Moduli Dizajn i Izgradnja pružaju pregled stvarnog ulaganja u projekat, modul Finansije detaljno opisuje strukturu i troškove kapitala, dok Održavanje i poslovanje uvodi logiku dugoročnog održavanja zgrade i njenog vođenja. LCCA modul napokon pokazuje novčani tok, finansijske performanse i dugoročnu održivost projekta (35 godina).

Otvoreni kod

Paket alata je dostupan pod licencom Creative Commons Attribution Share Alike 4.0 (cc-by-sa-4.0). Kako OpenFRM ne radi strogo sa izvornim kodom, Creative Commons (CC) licenca je izabrana umesto tipičnih licenci za softver/kodiranje (poput GNU). Kompletna licenca je dostupna na GitHub spremištu.

OpenFRM je razvijen i održava se na platformi GitHub. Ovo je standardna platforma za hosting kodova (njihovo ažuriranje) i saradnju. Oni koji su aktivni u zajednici otvorenog koda i uključeni na GitHub mogu doprineti daljem razvoju alata ili prijaviti probleme kod trenutno aktivnog „master branch”-a.

ZA promenu Zakona o izvršenju!

Združena akcija (ZA) Krov nad glavom i Udruženje potrošača i bankarskih klijenata Efektiva su u septembru ove godine podneli Ministarstvu pravde zajednički predlog za izmene i dopune Zakona o izvršenju i obezbeđenju (ZIO), po saznanju da će se ovaj vrlo problematični i socijalno neodgovorni zakon uskoro menjati, i da je pri Ministarstvu formirana radna grupa koja treba da uobliči tekst izmena i dopuna.

Protest ispred Komore izvršitelja, 2017

 

Iako je svrha izvršnog postupka, sasvim nesporno, da se izvršni poverilac što brže i povoljnije namiri, takođe je nesporno da se mora voditi računa o pravima izvršnog dužnika i pravima trećih lica. Mora postojati balans, a on je sada veoma narušen. Naš ZIO je takav da se načela hitnosti i efikasnosti izvršnog postupka sprovode nauštrb njegove pravičnosti; sam postupak je papreno poskupeo zbog svoje privatizacije (privatni izvršitelji, zakonski nazvani „javnim izvršiteljima“, preuzeli su od sudova nadležnost za gotovo sve vrste izvršenja), pa se iznosi troškova postupka, udruženi sa iznosima raznih naknada za rad izvršitelja pretvaraju u sredstvo za neformalno kažnjavanje izvršnog dužnika. Bez imovine mogu da ostanu i lica koja nisu stranke u postupku (tzv treća lica). A sve to nije i ne može da bude svrha izvršnog postupka.

ZA Krov nad glavom i Efektiva, koje njihova delatnost svakodnevno najdirektnije upućuje na pogubne posledice primene ZIO, imale su u vidu da su prethodna dva zakonska teksta – onaj iz 2011, koji je privatne izvršitelje uveo u Srbiju kao i ovaj važeći iz 2015. – pisana bez učešća javnosti, pogotovu one koja najbolje razume posledice predloženih rešenja, i da su oba puta ušla u hitnu skupštinsku proceduru bez prave javne rasprave – što je imalo pogubne posledice po najširi krug stanovništva koji se, u uslovima permanentne ekonomske krize, mahom nalazi u ulozi izvršnog dužnika.

Na pisanje zakona iz 2011. i 2015. dominantan uticaj su imali: državna uprava, sudovi, javna komunalna preduzeća, banke, Američka privredna komora i strani investitori, strane razvojne agencije USAID i GIZ i njihovi projekti za unapređenje privrede i rada pravosuđa, i naravno sami izvršitelji. ZIO stoga odražava njihove interese, zapakovane u oblandu legitimne zaštite interesa poverioca u izvršnom postupku, a sve pod izgovorom „sprečavanja izvršnog dužnika da zloupotrebljava svoja procesna prava“.

Šta su ovi subjekti dobili? Državna uprava može pred Evropskom unijom da se hvali kako je ubrzala izvršni postupak i učinila ga efikasnijim. Sudovi su se „rasteretili“ dela svojih neotuđivih ustavnih ovlašćenja i prebacili na izvršitelje stotine hiljada komunalnih predmeta koji nisu bili izvršeni usled neažurnosti upravo tih istih sudova. Javni izvršitelji, tj pravnici-preduzetnici koji profesionalno sprovode izvršenja po osnovu prenetih javnih ovlašćenja, obezbedili su sebi lako, brzo i enormno bogaćenje uz minimalnu procesnu odgovornost i veoma slabe šanse da budu učinjeni materijalno odgovornim za nepravilnosti u svom postupanju. Banke, javna komunalna preduzeća, Elektroprivreda Srbije, pružaoci usluga kablovske televizije, interenta, mobilne i fiksne telefonije dokopali su se načina da brzo i efikasno naplate svoja potraživanja nezavisno od njihove osnovanosti, pa i po cenu da prilikom izvršenja nastajane nesrazmerno velika šteta na strani izvršnog dužnika. Strani investitori kao poverioci zaštitili su svoje investicije. USAID i GIZ su opravdali ulaganja u svoje projekte.

A šta je sa izvršnim dužnikom, najčešće običnim građaninom? On je nagrabusio, jer celokupnom svojim imovinom odgovara za dugove, a ima nesreću da živi u zemlji čija je gotovo trećina stanovništva nezaposlena, u kojoj najveći deo populacije živi na ivici bede pa zbog mizernih i neredovnih plata stalno mora da bira između plaćanja hrane i plaćanja računa i da živi u stalnom strahu da će, ako upadne u dužničku spiralu, lako izgubiti krov nad glavom. Ta dužnička spirala se samo pogoršava brojnim nepravičnim pravilima izvršnog postupka, prebacivanjem apsolutno svih troškova postupka na teret izvršnog dužnika i rasprostranjenim izvršiteljskim zloupotrebama. Iza svega toga kao da se krije geslo: „Ko ti je kriv što nisi platio svoj dug, sad ćemo te očerupati – po zakonu ili mimo njega – da nas zapamtiš.“

U duhu stare srpske izreke „Ne valja klati vola za kilo mesa“, ZA Krov nad glavom i Efektiva su odlučile da učine sve što je u njihovoj moći da se ovi propisi učine socijalno odgovornijim, i da građani više ne moraju da se plaše da će ostati bez krova nad glavom zbog galopirajućeg siromaštva za koje oni sami nisu krivi. U tom cilju, ZA Krov nad glavom I Efektiva su radnoj grupi Ministarstva pravde na više od 30 strana prosledili svoje predloge zakonskih izmena. Na OVOM LINKU možete pogledati ceo tekst predloga, a neki od najznačajnijih predloga su sledeći:

 

IZVRŠITELJI BEZ NADLEŽNOSTI ZA IZVRŠENJA NA NEKRETNINAMA:

Da javni izvršitelji više ne mogu da sprovode izvršenja na nekretninama, a da se nadležnost za ovaj predmet izvršenja poveri isključivo sudovima, kao u Sloveniji.

ZAŠTITA KROVA NAD GLAVOM

Da se nekretnina u kojoj izvršni dužnik živi posebno zaštiti kao njegov krov nad glavom, i da se izvršenje nad takvom nekretninom može sprovesti uz veoma stroga ograničenja, koja pored ostalog uključuju minimum kvadrature koji se garantuje domaćinstvu nakon izvršenja, zabranu da se krov nad glavom iznosi na prvu javnu prodaju po po ceni koja je manja od tržišne, kao i ustanovljavanje iznosa duga ispod kojeg uopšte nije moguće sprovoditi izvršenje nad krovom nad glavom.

JAČANJE NAČELA SRAZMERE

Da se načelo srazmere redefiniše i njegovo dejstvo proširi, kako se više ne bi dešavalo (1) da se prodaje imovina čija je vrednost npr 200 veća od iznosa samog duga i  (2) da se vrednost imovine, naročito krova nad glavom, umanjuje kroz nepoštena pravila javne prodaje,  i da se uvede mogućnost pobijanja kršenja načela srazmere u samom izvršnom postupku, kroz žalbu, prigovor i zahtev za otklanjanje nepravilnosti, što sada po zakonu nije moguće!

 

ELEKTRONSKE LICITACUE UMESTO FIZIČKIH

Da se javna nadmetanja isključivo odvijaju elektronski, preko specijalizovanog internet portala pod kontrolom suda, tj da se više ne dozvole nadmetanja u kancelarijama javnih izvršiteljia ili na drugim mestima koje javni izvršitelj odredi, kako je to sada propisano zakonom.

JAČANJE PRAVA TREĆIH LICA

Da se naglasi obaveza javnog izvršitelja da vodi računa o imovinskim pravima trećih lica, da se javnim izvršiteljima oduzme neustavna nadležnost za odlučivanje po prigovoru trećih lica, tj da se ta nadležnost vrati sudovima, i da se izvršitelju izričito zabrani da popiše stvari trećeg lica ako izvršni dužnik ima stvari koje su ostale nepopisane.

 

SUDSKA KONTROLA IZVRŠITELJEVIH AKATA U FAZI SPROVOĐENJA IZVRŠENJA

Da se vrati mogućnost da se zahtevom za otklanjanje nepravilnosti napadaju izvršiteljevi pravni akti, a samim tim uspostavi sudska kontrola izvršiteljevih pravnih akata u fazi sprovođenja izvršenja, kao i da se uvede subjektivni rok za ulaganje zahteva za otklanjanje nepravilnosti, kako bi izvršni dužnik dobio realnu šansu da iskoristi ovo pravno sredstvo.

ODGOVORNOST IZVRŠITELJA ZA DOSTAVU PISMENA

Da se dostava pismena učini pravno sigurnijom, kroz ustanovljavanje jasne obaveze izvršitelja da proveri podatke o adresi koje mu u predlogu za izvršenje dostavi izvršni poverilac; da se naglasi da izvršitelj odgovara za neuspelu dostavu koju nepravilnim radnjama prouzrokuje poštar – s obzirom da je po zakonu izvršitelj nadležan za dostavu a da je poštar samo lice koje tehnički vrši dostavu u njegovo ime; da se kroz predlog za povraćaj u pređašnje stanje omogući izvršnom dužniku da učini izvršitelja odgovornim za neuspelu dostavu rešenja o izvršenju koju je skrivio izvršitelj ili poštar.

HITNOST ODLUČIVANJA SUDOVA

Da se postupci sudova po prigovorima/žalbama na rešenja o izvršenju, po zahtevu za otklanjanje nepravilnosti, prigovoru trećeg lica i predlogu za povraćaj u pređašnje stanje proglase hitnim, a da se kršenje te hitnosti okarakteriše kao kršenje prava na suđenje u razumnom roku.

VREME SPROVOĐENJA IZVRŠENJA

Da se vrati pravilo da se izvršenja ne mogu sprovoditi neradnim danima, a da se izvršenja neradnim danima i noću mogu sprovoditi samo izuzetno, uz prethodno dobijenu dozvolu predsednika suda, u skladu sa Ustavom.

ZABRANA UZNEMIRAVANJA MALOLETNIKA

Da se izvršitelju zabrani uznemiravanje maloletnog lica koje živi ili se zatekne na adresi na kojoj javni izvršitelj sprovodi izvršenje kad punoletna lica nisu prisutna, u smislu da javni izvršitelj traži od maloletnog lica, ili ga nateruje pretnjom, ucenom ili fizičkom silom, da primi pismeno za izvršnog dužnika odnosno za treće lice, da ga pusti u kuću odnosno stan ili da učini bilo šta u vezi sa izvršnim postupkom ili povodom izvršnog postupka.

ZABRANA ZLOUPOTREBE IZVRŠNOG POSTUPKA

Da se naglasi dužnost suda odnosno javnog izvršitelja da vode računa o tome da se izvršni postupak ne pretvori u sredstvo šikaniranja i finansijsko-imovinskog ruiniranja izvršnog dužnika i trećih lica.

ZAKONITOST POSTUPANJA IZVRŠITELJA ISPRED NJEGOVE PREDUZETNIČKE LOGIKE

Da se naglasi dužnost javnog izvršitelja da se u svom postupanju prevashodno rukovodi zakonitošću, a ne samo i isključivo finansijskim interesima koji proizilaze iz njegovog preduzetničkog statusa. Ovakva odredba postoji u Etičkom kodeksu javnih izvršitelja, ali bi morala da postoji i kao jasno zakonsko načelo.

SMANJENJE MAKSIMALNE KVOTE ZAHVATANJA U PLATU/PENZIJU RADI PRINUDNE NAPLATE DUGA

Da se smanje sadašnje maksimalne kvote zahvatanja u platu odnosno penziju prilikom prinudne naplate potraživanja, i da se uvedu tri „razreda“ kvota po osnovu vrste potraživanja. Gornji razred (sa najvišim kvotama) bi važio za one koji duguju za zakonsko izdržavanje (alimentacija) i to po sadašnjim pravilima-kvotama; niži razred (sa najnižim kvotama) bi važio za one koji duguju za komunalne usluge a srednji razred za sve ostale vrste potraživanja.

ZABRANA IZIGRAVANJA PRAVILA O OGRANIČENJU IZVRŠENJA NA PLATI/PENZIJI

Da se zabrani izvršitelju da zaposlenom ili penzioneru pleni novac sa računa u banci (blokada računa) ako prethodno nije pokušao da zapleni novac preko poslodavca odnosno PIO fonda, kako se ne bi dešavalo da zaposleni ili penzioner zbog blokade ostaju bez sredstava za život, što im se ne bi desilo da je izvršenje sprovedeno preko poslodavca, jer se u tom slučaju primenjuju pravila o ograničenju izvršenja.

KOMUNALNE I SLIČNE USLUGE

Da se striktno nabroje pružaoci tzv „usluga slične komunalnim“ (snabdevači električnom energijom, pružaoci usluga interneta, telefonije i kablovske televizije), da se vrati obaveza izvršitelja da odbaci predlog za izvršenje ako mu izvršni poverilac-komunalno preduzeće nije dostavilo dokaz da je preporučenom poštom poslalo opomenu pred utuženje na adresu izvršnog dužnika, i da se uvede kažnjivost za izvršitelja koji postupi po predlogu za izvršenje onda kad postoje zakonski razlozi za njegovo odbacivanje odnosno odbijanje (nedozvoljenost, neurednost, neosnovanost predloga).

NEPRIZNAVANJE TROŠKOVA ADVOKATA JAVNIH PREDUZEĆA KAO POVERILACA

Da se zabrani priznavanje advokatskih troškova kao troškova izvršnog postupka onda kad se kao izvršni poverilac pojavljuje javno preduzeće koje angažuje advokata umesto sopstvene pravne službe, koje za isti posao – pisanje predloga za izvršenje – prima platu.

Svi proživljavamo muke stanovanja, a retko o njima pričamo

STAMBENO PITANJE – UVODNIK

Marko Aksentijević i Ana Džokić –

Kako nam je postalo normalno da razlika između plate i kvadrata bude tolika da možemo samo da sanjamo o kupovini stana? Da, ako smo i uspeli da nekako kupimo stan, njegova otplata postane noćna mora, pitanje života ili smrti. Da nas gazde po kratkom postupku izbacuju iz iznajmljenog stana, kad i kako im padne na pamet. Da iz godine u godinu poskupljuju grejanje i struja, a plata ostaje ista, i da ne znamo kako ćemo platiti sledeći račun, ili otplatiti nagomilani dug. Kako smo dopustili da naše komšije, znane i neznane, budu izbačene na ulicu i ostanu bez krova nad glavom? Čak i da se najugroženiji prisilno iseljavaju iz socijalnih stanova, kojih u Beogradu ima veoma malo.

Pitanje je koliko još mogu da se nastave snalaženje, budženje, borbe sa kreditima i izvršiteljima, pre nego što stambeno pitanje eskalira.

Većina dnevnih novina ima svoj podlist koji se bavi nekretninama i kupovinom stanova ali teško da ćete u njima naći odgovore na ova pitanja. Ovim izdanjem želimo da temu stanovanja pomerimo sa pitanja kupovine kvadrata ili uređenja stana i otvorimo prostor da se o stanovanju govori i razmišlja celovito i na drugačiji način. Zato za „Stambeno pitanje”, osim novinara, pišu i govore stanari, podstanari, deložirani, aktivisti, budući zadrugari i posmatrači tržišta nekretnina.

Sa 72 odsto domaćinstava kojima je cena stanovanja težak teret za kućni budžet, Srbija je najnepristupačnije mesto za život u Evropi. Jedna stvar je jasna, dok stambeno pitanje ne pomerimo iz domena ličnog u polje zajedničkog – uključujući i odgovorne politike – teško će nam biti bolje, i pojedinačno i kao društvu.

Zamajac za te temeljne promene vidimo u grupama i pojedincima koji se već udružuju oko pitanja prava na stanovanje. I to kroz direktnu odbranu prava na krov nad glavom, protivljenje nepravičnim cenama komunalija i uzurpaciji javnih preduzeća radi partikularnih interesa, upuštanje u neizvesnost stambenog zadrugarstva kako bi ne samo sebi, već i drugima dali šansu da dođu do stana. U nekima od njih smo i sami aktivni. Verujemo da u ovim kolektivnim naporima leži i naša bolja budućnost.


Foto: Ko gradi grad

ISKUSTVA O STANOVANJU 

sa sajta Stambenipakao.rs koji je pokrenuo Ko gradi grad

branislava 

„Sve je počelo prevarom veka, kada smo bili primorani da otkupljujemo stanove, koje smo već platili, potpuno ili delimično, kroz „stambeni dinar”. Svi su se polakomili da će doći do privatne svojine za nekoliko maraka. Nisu razmišljali da se država time oslobodila održavanja tih zgrada i da sve pada na stanare. A i propaganda je bila perfidna, da je tako u svetu, što je apsolutna neistina. Retki su vlasnici stanova na zapadu, samo bogati.”

milanbg80 

„Pa sam Infostan me pljačka svaki mesec, podigli su za 10 godina sa 5 na 15 hiljada dinara!!! Em ne greju kad je grejna sezona kako treba, em si u sistemu iz kojeg ne možeš da izdađeš, a ako ipak nekako izađeš, onda je apsolutno nemoguće da se ikada vise vratiš.”

neva 

„Kao neko kome predstoji prinudno iseljenje posle 54 godine kontinuiranog boravka na istoj adresi, sa urednom prijavom boravka (svih 5 članova porodice), u stanu dodeljenom davne 1958. godine, teško mi je da se pomirim sa konstatacijom gradskog pravobranioca da nam je isti dodelila tamo neka, prethodna vlast – samovoljno!? …Da je moja porodica kolateralna šteta, da ćemo biti izbačeni na ulicu, da nam se osporava pravni osnov boravka, jer se sve to dešavalo davnih 60-ih godina, pa se dokumentima ne može ući u trag (u istorijskom arhivu Beograda), zbog obimnosti i nesređenosti građe!?!”

dragana 

„Imam drugaricu koja radi u banci na dobroj poziciji i oduvek mi je pričala da nikad ni stan, ni kola, ne bi uzela na kredit… A zašto? To znaju najbolje oni koji rade po bankama.”

popeye 

„Ok, šta je rešenje? Da spavam napolju? Otplatio sam lizing za kola bez vecih problema, sada sam u stambenom kreditu koji isto ide ok… Nemam alternativu, a moram imati stan! Nisu krediti juce izmisljeni, a cak su danas i povoljniji nego ranije… Ne razumem, šta ja sad treba da radim, šta nije ispravno? Ok ostaviću ja banci dosta para, ali na prilično veliki vremenski period i zaista sam im zahvalan utoliko što su mi uopšte omogućili opciju da, ako ništa, mom potomstvu ostavim nešto od kapitalne vrednosti. Jel rešenje kao u doba socijalizma da svako od firme dobije stan? :)))”

ivana 

„Ako u ugovoru stoji da banka ima pravo da radi bukvalno šta hoće pa i da diže kamate, pitanje je čemu onda ugovor??? Ja sam se obavezala da pod tim i tim uslovima plaćam a ne da mi se uslovi znatno menjaju zbog, citiram: Politike banke. Naša greška je što nemamo nasledstvo i što smo bahati hteli ovaj stan od 52 kvadrata pre nego što smo dobili dete, jer sam verovatno luda u 21. veku htela da mi dete ima krov nad glavom.”

natasa 

„Podstanar sam 20 godina. Imam 44 godine. Dvoje dece. Fakultetski obrazovani i muž i ja. U državnim firmama radimo. Mi se ne usuđujemo da uzmemo kredit. Imamo nešto i ušteđevine, ali nismo spremni na rizik. Sve je to stvar ličnog izbora i koliko čovek može da se nosi sa celokupnom nesigurnošću u našem društvu i šta mu je važno u životu. Meni je bitno da sam zdrava i da su mi deca zdrava. Nosimo stigmu “podstanari” al živimo normalan i pristojan i udoban život.”

zdenka 

„Ja sam žrtva nasilja u porodici. Po našim zakonima nasilnik je ostao da živi u kući koja je zajednički stečena imovina, a ja se snalazim kako znam i umem. Zaposlena sam i plata mi je 23.277 dinara. Od tolike plate ne mogu sebi ni cipele da kupim kad platim stan u kojem živim kao podstanar. Objasnite mi kako bih mogla doći do nekog pristojnog stambenog prostora.”

svetlana 

„Od 1978. stanujem privatno. Mogla bih napisati 10 knjiga o podstanarskom životu. O gazdama? Mnogo više. Živela sam u suterenu, polusuterenu, delu kuće, pomoćnoj zgradi, dvosobnom stanu, jednosobnom stanu, kući, garsonjeri, kolektivnom smeštaju, nameštenom stanu, i jednoj sobi. Sada, kad čujem da se priča na ovu temu ostajem bez komentara. Jer sada imam 58 godina i mogu da živim i u kartonskoj kutiji i budem srećna. 

To šta sam ja postala zbog svih tih situacija i promena koje sam doživela kao i saznanja kakvi su ljudi, mogu da budem psihoterapeut psihoterapeutima.”

 

Objavljeno u novinama „Stambeno pitanje”. Izdanje Ko gradi grad, specijalni dodatak lista Danas (23. februar 2018).

Socijalno kart(ir)anje

VRUĆ KROMPIR

U očekivanju izrade socijalnih karata zapitajmo se, prateći životne priče sirotinje kojoj preti izbacivanje iz socijalnih stanova, kako smo svi zajedno dovde došli i gde svi zajedno idemo?

– Ispričao: Milovan Pavlović, zapisao i uredio: Nebojša Milikić 

U okviru projekta socijalnog stanovanja u naselju Kamendin u Zemun Polju, socijalno ugroženim licima ponuđeni su stanovi u najam. Stanovnici naselja koji od iznosa socijalne pomoći ne mogu da plaćaju troškove tekućeg održavanja nalaze se u situaciji vrućih krompira, koje nadležne službe, mediji gladni senzacija i raspadnute mreže društvene solidarnosti prebacuju od jedne do druge instance beznađa i nemilosti. Aktuelne životne okolnosti kao da više nikoga ne uznemiruju, egzistencijalna beda, život u strahu, borbe siromašnih protiv još siromašnijih, normalizovani su i učinjeni navodno neizbežnim. Koristeći pravo da iseli stanara koji ne plati troškove stanovanja tokom tri uzastopna meseca, Grad Beograd i Infostan su tužili jedan broj ljudi za iseljenje ili za naplatu duga. U očekivanju izrade socijalnih karata zapitajmo se, prateći životne priče sirotinje kojoj preti izbacivanje iz socijalnih stanova, kako smo svi zajedno dovde došli i gde svi zajedno idemo?

Crtež po fotografiji: Zorana Pavlović

 

Milovan Pavlović: Ulazim ovde u stan, ima samo sudopera, na njoj potpisujem ugovor, i samo gledam gde je radijator, da mogu da se zavijem u jedno ćebe i legnem pored njega, dovoljno mi je. Ako mi neko ipak sve ovo oduzme… I sada evo hoće da me isele…


Rođen 1955. godine, blizu Kosjerića, majka domaćica, otac zemljoradnik, rastali se kad sam imao tri godine, a ja sam pripao ocu.


Školu završavam osnovnu u selu, posle četvrtog razreda u Ražani. U jednoj svesci i pismeni i domaći i sve, škola mi je pomagala, nastavnik Mladen, i danas sam mu zahvalan, nisu me obarali.


U porodicu u mojoj 10. godini dolazi maćeha i tada počinju moje muke, nema ljubavi, nema ništa. Baba me je štitila ali nije imala moć da me zaštiti. Bežao sam od kuće, kod familije, pa me policija vrati jer sam maloletan. Jedan brat se rađa, pa drugi, pazi ih, čuvaj ih, njih pa sebe. Oni rade po ceo dan, ja moram da gledam decu i kravu, i ovce, ako dete zaplače, ja dobijem batine. Otac me dao u službu, kao slugu, imao sam 13 godina. Ustaješ prvi, u 4 sata, nahrani krave, konje, bikove, očisti štalu, položi i napoji. Gazda ulazi da vidi da li je sve u redu. Bio je moćan i nek mi sad neko kaže, ako nije bilo kapitalizma u Titovo vreme, kako sam ja mogao da služim? Prezirem privatnike, ljudi ne znaju šta je privatnik.


Radio prvo u zadruzi, vozio i traktor. Onda u Valjevu kao sezonski radnik, suva šljiva za izvoz, pa u Lazarevcu po preporuci, istovarujem cement, pšenicu, brašno. Pa u Kumodraž, stovarište Bukovičke Banje, raznosim kiselu vodu. Borba za život. Zadruga je imala podrum rakije kod Jovanove pijace. E to je moj životni početak. Autobus, linija Javor-Beograd. Na stanici reka ljudi, nikad to nisam video, stojim i ne znam gde ću, vidi to jedan čovek i poveze me sa stanice do podruma, i napiše mi telefon, da se javim u BiP. Nisam trenuo te noći, ima ona pevalica, svaki sat, cang, cang, cang, jedva čekam da svane, da preletim do BiPa. Krenem ujutru, dolazim na kapiju, a tamo brat od onog čoveka, upravnik, raspoređuje me na flašaru, mašinu, da me obuče. Posle vojska, pa Transport Beograd, Bačvanska ulica, eno još stoji tabla, međunarodna špedicija, zasnujem radni odnos, pa Fabrika odlivaka Beograd, pa Invest, Zavod, Privredna komora. Šaban Šaulić izbacio tada onu pesmu „Po svetu tužan i sam lutam tražeći sreću, ne čekaj majko sina, nikad ti doći neću”.


Stanovao prvo kod onog gazde, a u zadruzi mi dali sobicu, bio sam i čuvar. U Valjevu me je zemljak primio i nije mi naplaćivao kiriju. U Beogradu poslovođa kaže „nemam te gde”, ali čuje to komšija i kaže – „kod mene će da spava”. U Transportu Mađari mi ostave šleper plus mi daju da spavam u kabini. Onda mi našli sobicu kod jednog Albanca. I tako, 35 godina podstanar. Žarkovo, Zvezdara, Konjarnik, Karaburma Ćalije, Zemun. Rastanem se sa ženom, izbace me iz stana na Vidikovcu zbog rušenja, završim na psihijatrijskoj klinici. Kad je izašao konkurs, imam sve papire, fali mi 9 meseci staža, idem u pekarsku industriju na pakovanje hleba, onda u Putnik na pranje autobusa, nadomirili mi staž i odlazim u invalidsku penziju. U Đurićevoj, iznajmila mi baka sobicu za 2.000 dinara, od 2001. do 2008. penzioner podstanar. Pre ulaska u ovaj stan lečim se na klinici, spavam u Urgentnom centru na stolici. Centar za socijalni rad mi je davao uvećanu pomoć, ali posle Petog oktobra dodaci su ukinuti.


Živim u jednosobnom stanu u Kamendinu, nemam za troškove, imam ogroman dug koji ne mogu da platim, tuže me, imam presude za iseljenje. I ja tužim njih, organizovao sam peticije, pomagao ljudima, pomogli i meni advokati i sudije koje znam. Uspeo sam da oborim presudu. Advokat Sekulić me zastupa bez dinara, evo njegovog nalaza. I kažem, siromaško pravo, ne smeš da me sudom teraš u još veću bedu, pa gde ću i šta ću ja ako me izbace? Moje psihičko stanje – parnično nesposoban. Sveli su me sa 13.000 da živim i da plaćam ovo sve. Stanje mi se zbog toga pogoršava. Kako je živeti ako čekaš svaki dan da te izbace na ulicu?

Objavljeno u novinama „Stambeno pitanje”. Izdanje Ko gradi grad, specijalni dodatak lista Danas (23. februar 2018).

Udruženi stanari protiv manipulacije računima

TROŠKOVI STANOVANJA

Toplana pod kontorlom.

Ana Džokić

Ono što građani Niša tvrde još od 2015. godine o poslovanju Gradske toplane, nedavno je potvrdila i Državna revizorska institucija. To javno preduzeće isporučivalo je građanima Niša račune koji su nezakonito uključivali mnogo više od grejanja i tako ih u prethodnih nekoliko godina potkradanjem oštetilo za milione evra. O tome kako su uspeli da dovedu Toplanu pod kontrolu, razgovarali smo sa Sašom Kostićem, predsednikom Udruženog pokreta slobodnih stanara.

Udruženi pokret slobodnih stanara nastao je zbog udvostručenih računa za centralno grejanje preko niške Toplane. U poslednje tri godine organizovali ste brojne proteste i akcije, koje su postale šire od teme grejanja. Da li se situacija po pitanju centralnog grejanja u Nišu promenila?

Što se tiče grejanja, slika se u Nišu naravno promenila. Naša reagovanja i protesti daju neke rezultate na koje smo mi jako ponosni. Pre svega, usluge Toplane postale su prihvatljivije većem broju korisnika, a uspeli smo i da zaštitimo imovinu znatnog broja građana, koji zbog enormno visokih mesečnih računa nisu više mogli da plaćaju te usluge. Ukratko, građanima Niša smo omogućili da se isključe sa sistema centralnog grejanja, iako Toplana, grad i država to nisu predvideli kao moguće rešenje nijednim dokumentom, ni na republičkom, ni na lokalnom nivou. Ova opcija je postala moguća tek kada smo se suprotstavili takvom stavu, pozivajući se na važeće zakone Republike Srbije – pre svega zakone o energetici, zaštiti potrošača i obligacionim odnosima, kao i na Ustav Republike Srbije. Time smo Toplanu naterali da se pridržava pomenutih zakona i da ih sprovodi bez pogodovanja svojim potrebama, kao proizvođača, distributera i isporučioca toplotne energije krajnjim korisnicima. Tako je sada i cena grejanja pod našom svakodnevnom kontrolom, i mi reagujemo odmah, čim uočimo bilo kakve nepravilnosti u sistemu obračuna i naplate.

Foto: Udruženi pokret slobodnih stanara, Niš

Kako ste otkrili zašto je cena grejanja preko Toplane morala da bude tako visoka? Odnosno, šta tačno plaćamo računom za grejanje?

Način za to je vrlo jednostavan. U analizi koju su sprovodile naše stručne službe, koristili smo dokumentaciju Toplane, naročito godišnje izveštaje o poslovanju. Angažovali smo stručnjake raznih obrazovnih profila, koji su nam na dobrovoljnoj bazi pomagali u pronalaženju nelogičnosti i nezakonitosti u sistemu obračuna i naplate isporučene i potrošene toplotne energije. Dokumentacija nam je dostavljana na zahtev našeg predstavnika, koji zahvaljujući institutu ”prazne stolice” prisustvuje svim sednicama Nadzornog odbora Toplane i ima pravo uvida u svu dokumentaciju i pravo učešća u diskusiji o svim temama, a jedino nema pravo odlučivanja. Tu ”praznu stolicu” smo izdejstvovali pismenim zahtevom Gradskom veću i uzastopnim protestima, sve dok nam je nisu odobrili. Na osnovu tako dobijenih podataka, utvrdili smo šta sve ne sme da bude uzeto u obzir prilikom utvrđivanja cene toplotne energije. Zatim smo na to stavili primedbu, potkrepili zakonskim rešenjima i uslovili sistem obračuna, što je urodilo plodom.

Tačno smo utvrdili koje stavke opterećuju korisnike kroz fiksni udeo u računu, a koje stavke kroz varijabilni deo, te smo odmah stavili primedbu na nezakonitu upotrebu stavki, koju je Toplana uvažila tek nakon višemesečnih pregovora sa našim stručnim timom. Tim su sačinjavali mašinski inženjer energetičar u penziji, diplomorani pravnik sa pravosudnim ispitom i ujedno finansijski inspektor u penziji i diplomirani inženjer elektronike, poznavalac knjigovodstvene materije. Sada je na snazi cena sa kojom smo mi trenutno saglasni, a fiksni troškovi na koje smo stavili primedbu tek će od sledeće grejne sezone biti izbačeni iz sistema obračuna, tako da će se pored sadašnjeg smanjenja računa, dogodine osetiti još veće smanjenje u odnosu na ovu i na sve prethodne sporne godine.

Foto: Udruženi pokret slobodnih stanara, Niš

Šta od vaših iskustava može biti korisno građanima u drugim gradovima Srbije?

Građanima širom Srbije naša iskustva mogu biti izuzetno dragocena, ukoliko žele da kontrolišu izvlačenje novca iz svojih džepova i ukoliko su spremni da štite svoju imovinu od izvršitelja i prinudne naplate, koja se širom države sprovodi po osnovu dugovanja građana javno-komunalnom sektoru. Izuzetno smo ponosni na to što smo omogućili slabije platežnim komšijama da se isključe sa sistema grejanja, kako im se ne bi gomilali preveliki dugovi, koji bi bili naplativi samo prinudnim putem. Mislimo da smo na vreme prepoznali problem deložacija i reagovali, kako bi u startu zaustavili prinudna iseljenja iz stanova, koji su jedini zdrav kapital preostao u rukama građana. Spremni smo da pomognemo i prenesemo naša iskustva i znanja u ovim problemima svim udruženjima građana i svim građanima koji su zainteresovani da se samozaštite od neoliberalnog kapitalističkog sistema otimanja lične imovine građana.


ENERGETSKO SIROMAŠTVO

Borba građana Niša sa enormnim računima za centralno grejanje jedan je od primera koji je energetsko siromaštvo učinio vidljivim javnosti u Srbiji. Gotovo u očaju, oni su zahtevali masovno isključenje sa daljinskog sistema grejanja. O tome koga i kako pogađa energetsko siromaštvo i o alternativama individualnom rešavanju problema, pitali smo Aleksandra Macuru, stručnjaka iz oblasti energetskih politika i klimatskih promena, osnivača RES fondacije.

Cena daljinskog grejanja u Srbiji uporediva je u apsolutnom smislu sa cenama slične usluge u najvećem broju drugih zemalja, ali energetsko siromaštvo zavisi od više činilaca od kojih je cena grejanja samo jedan. Isključenje sa sistema daljinskog grejanja nije jednostavno, a koordinacija unapređenja energetske efikasnosti zgrada sa više stanova takođe zahteva napore. Sve to može izložiti građane koji koriste daljinsko grejanje većem riziku od energetskog siromaštva. Kako je daljinsko grejanje vid mrežne energije, moguće je da pojedine zgrade nemaju odgovarajuću infrastrukturu za alternative. Koja je od mogućih alternativa pristupačna zavisi i od ponašanja države, podsticaja koje ona daje i prepreka koje postavlja. Organizovana grupa stanara može da utiče na javnu politiku, može bolje da zastupa svoj interes pred prodavcem usluge grejanja i može efikasnije da traži alternativno rešenje. Samoorganizovanje stanara koje smo videli u Nišu svakako je izuzetno pozitivno.

U Srbiji se više od 55 odsto domaćinstava greje na čvrsta goriva. Grejanje na čvrsta goriva u neefikasnim uređajima glavni je uzročnik stanja energetskog siromaštva. Tu vrstu grejanja prati i drastično zagađenje vazduha od kojeg godišnje prerano umre oko 5.500 ljudi. Na duže staze, neophodno je da se ovo pitanje razume i da postane predmet politika koje se bave energetikom, životnom sredinom, siromaštvom, zdravljem i industrijom. Unapređenje je moguće uvođenjem strogih standarda i zabrana prometovanja nestandardnih uređaja, uz istovremeno osposobljavanje domaće industrije da proizvodi efikasnije uređaje, zatim osmišljavanjem mehanizama za finansiranje zamene uređaja i mehanizama pomoći onima koji ne mogu da otplate moderan uređaj. Na kraći rok, neophodan je masovan terenski rad sa najugroženijima i direktna pomoć na unapređenju uslova za zdravo grejanje, uključujući zamenu uređaja.

Energetske zadruge koje okupljaju pojedince oko proizvodnje i potrošnje energije (solarne ili energije vetra), sve su brojnije širom Evrope. Rekao bih da postoji velika potreba da se građani više udružuju i kod nas. Energetske zadruge mogu biti pogodna forma za rešavanje nekih važnih pitanja u vezi sa održivim korišćenjem energije, pa i sa energetskim siromaštvom.

Foto: Ko gradi grad


Povodom problema sa visokom cenom centralnog grejanja, istraživačica političke ekologije Iva Marković kaže:

„Ko ne može ni struju da priušti, greje se na ono na šta može – drvo, pelet, pa onda i na gume i drugi otpad… Sadržaj onoga što se sagoreva gotovo je nemoguće potpuno kontrolisati, mnogo je teže od regulacije goriva za vozila, recimo. Kako vidim, jedino realno je da se stimuliše nekakva alternativa takvom grejanju, koja bi bila održiv(ij)a i dostupnija, a do tad bi svaka zabrana individualnog loženja bila potpuno društveno neosetljiva. E sad, da li treba da se pomogne sa prevođenjem i akumulacijom solarne energije, da li treba promovisati i subvencionisati (bio)gas (sa deponije u Vinči, na primer), da li da se pokuša sa nekim novim kolektivnim grejanjem, ili da čekamo da električna energija iz integrisanog sistema dolazi iz obnovljivih izvora, pa da se svi prebacimo na struju… Iskreno, nemam jednostavan odgovor, treba nam nova ekspertiza, ali svakako i viši standard.”

 

Objavljeno u novinama „Stambeno pitanje”. Izdanje Ko gradi grad, specijalni dodatak lista Danas (23. februar 2018).

Privatna ruka, javni džep?

IZMEĐU PRIVATIZACIJE I LOŠEG UPRAVLJANJA

Za neke stvari nije ni pametno a ni dobro da budu privatne. Usluge vezane za stanovanje su jedna od tih stvari. Ako želimo da se nešto pitamo, javne usluge moraju ostati u javnom vlasništvu, ali treba menjati njihov format upravljanja.

Vuk Vuković

Posle iskustava i peripetija sa Gradskim stambenim, Infostanom, toplanom i EPS-om, nije teško potegnuti za onim da „treba neko da uvede red”. Više ne važi ni ono da je stanovanje možda nekvalitetno, zapostavljeno i očajno, ali je bar jeftino. Iz godine u godinu troškovi stanovanja su sve veći i sve veći broj nas odvaja znatan deo svojih primanja za te rashode. Prema podacima Eurostata, čak 72 odsto domaćinstava u Srbiji preopterećeno je izdacima za stan. U mnogo čemu se Srbija dobro kotira, ali je po visini troškova stanovanja prva u Evropi.

Kada stvari tako postavimo, privatizacija koju predlažu mnogi stručnjaci i ekonomisti, ali i neki državni organi i međunarodne institucije, dođe kao dašak svežeg vazduha, „pravo” rešenje koje znači jasne cene, bolji odnos preduzeća sa nama kao korisnicima i bolju uslugu. Drugim rečima, neke za 21. vek sasvim normalne stvari. Na to su nas svih ovih godina i navikavali, da je bolje privatno zdravstvo, privatna škola, privatni prevoz, privatno osiguranje… Zašto da onda i ove usluge ne budu privatne? Možda ćemo malo više da plaćamo, ali bar ćemo dobiti kvalitetnu uslugu i ljudski odnos. Otkako su privatni izvršitelji krenuli da kucaju na vrata zbog neplaćenih računa i dugovanja, izgleda da plaćanje ne može više da se izbegne – pa ako je već tako, zar nije bolje platiti nekome ko će zapravo uraditi svoj posao?

Možda i nije. Na primer, pre nekoliko godina je očitavanje potrošnje grejanja u Beogradu, a i šire, povereno privatnim firmama. Usluga koja je suštinski bila besplatna sada košta i do nekoliko hiljada dinara godišnje, a stvar je ostala ista – neko dođe, očita to i gotovo. Prema istraživanju Inicijative Ne da(vi)mo Beograd, iznošenje smeća biće čak četiri puta skuplje zbog sklapanja sporazuma sa privatnim konzorcijumom u vezi sa deponijom u Vinči. Drugim rečima, ako sada odnošenje smeća plaćate 150 dinara mesečno i ne primećujete tu stavku na računu, uskoro će ona iznositi čak 600 dinara. Po toj ceni, na godišnjem nivou razlika je pet hiljada dinara.

Foto: Sanja Kljajić

U svetu na koji se često i ponekad s pravom ugledamo, u mnogo slučajeva se svašta privatizovalo, ali se od toga i odustajalo. Mnogi evropski gradovi (Pariz, Berlin, Budimpešta) davali su u „reformskom ludilu” i vodu i vodosnabdevanje na doboš, ali korisnici nisu od toga dobili ni bolju uslugu, ni niže cene. Naprotiv, događalo se da infrastruktura propada, da su kvarovi česti, pritisak slab, a da cene skaču i da ljude isključuju sa mreže kad kasne sa plaćanjem. Da stvar bude gora, svi gubici i minusi pokrivani su iz gradskih i opštinskih budžeta jer je sve ipak i dalje „u nadležnosti” lokalne samouprave. Zbog toga su u poslednjih nekoliko godina vodovodni sistemi vraćeni u javno vlasništvo i tu će, kako stvari stoje, i ostati.

Za neke stvari nije ni pametno a ni dobro da budu privatne. Usluge vezane za stanovanje su jedna od tih stvari, zato što nisu nešto što možemo da ne uzmemo ako nam se ne dopada ili ako je usluga loša; štaviše, sa tom uslugom se živi. Privatne firme funkcionišu po jednoj logici: što veća zarada, to bolje. I to je u redu kad su u pitanju sladoled, odeća i tome slično, jer tu uvek možemo da izaberemo da ne kupimo. Zato se često veća zarada postiže boljom uslugom i odnosom prema kupcu ili prosto većim budžetom za reklame. Ali vodovod, grejanje, odnošenje smeća, struju, javni prevoz – ne biramo. To su krupni i složeni sistemi koji su stvarani generacijama, sa ciljem da opslužuju stotine hiljada ljudi, a njihova svrha nije zarada nego obezbeđivanje osnovnih uslova za normalan, civilizovan život u gradu za sve. I zato nisu kompatibilni sa privatnim sektorom. Privatnom vlasniku vodovodne mreže, na primer, potpuno je u interesu da zapostavi ulaganje u nju, a da cene rastu i rastu, jer alternativa ne postoji. Bunare da kopamo – ne možemo. Slično važi i za grejanje ili odnošenje smeća.

Naravno, nije rešenje u tome da se ostane na starom samo zato što može da bude još gore. Sad je teško uticati na cene i nivo javnih usluga, ali bi posle privatizacije to bilo još teže, jer bi o njima odlučivala samo privatna firma i niko više. Da ne govorimo o tome da bi privatizaciju verovatno sproveo neko veoma blizak vlastima. Prema tome, ako želimo da se pitamo nešto, javne usluge moraju ostati u javnom vlasništvu, ali treba menjati njihov format. Jedan od načina za bolje upravljanje je i državno podsticanje osnivanja organizacija stanara i potrošača koje bi onda mogle da sarađuju sa aktivnim i doslednim sindikatima zaposlenih u tim preduzećima ili drugim sličnim organizacijama. Uz jačanje nadzornih organa i lakši i brži pristup informacijama – eto zadatka za digitalizaciju javne uprave – svi bismo stekli više znanja o tome kako ova javna preduzeća funkcionišu, a informisanost je preduslov za kontrolu poslovanja. Moguće je propisati i da određeni broj mesta u nadzornim, pa i upravnim telima imaju predstavnici stanara i korisnika. Za neke krupnije ciljeve možda se treba ugledati na Italijane koji su 2011. godine na referendumu odlučili da privatizacija vode nije opcija.

U suprotnom, iza ćoška nas čeka stari poznanik – princip „privatna ruka, javni džep”.


U periodu od 2000. do 2015. godine vodosnabdevanje je vraćeno u javno vlasništvo 235 puta u 37 zemalja, od čega je koristi imalo više od sto miliona ljudi. Jedna od prednosti tog trenda su niže cene vode – u Francuskoj, one su najniže tamo gde vodosnabdevanje obavlja javni sektor, a najviše tamo gde su za njega zadužene privatne firme. U Parizu je otkriveno da je privatnik naplaćivao 25 do 30 odsto više cene od ekonomski opravdanih, pa su nakon poništavanja privatizacije napravljene uštede od 35 miliona evra i usledio je pad cena od 8 odsto.

 

Objavljeno u novinama „Stambeno pitanje”. Izdanje Ko gradi grad, specijalni dodatak lista Danas (23. februar 2018).

1 2 3 4 5 11