Niko gladan i bez krova nad glavom

EPIDEMIJA DELOŽACIJA

Osećaj kada izvršitelj odlazi podvijenog repa zbog toga što na svoj konto nije utefterio još koju hiljadu evra, ili kada policija odbija poslušnost ne želeći da izbaci porodicu na ulicu – nešto je neprocenjivo.

Radomir Klasnić 

„Niko gladan i bez krova nad glavom” jedna je od parola koja se od prošlogodišnjih velikih aprilskih demonstracija može videti gotovo na svakom radničkom protestu ili prinudnom iseljenju u Beogradu. Međutim, ta parola se u očima političko-ekonomskog establišmenta, pa čak i među nama, „običnim” ljudima, često posmatra kao nekakav nerealan ili čak utopijski zahtev. I zaista, kako smo došli u situaciju da nam poruka o zadovoljenju osnovnih životnih potreba – da svako treba da spava u toplom i da nije u redu da mu u stomaku zavija tužna pesma grčenja creva – zvuči kao nekakav radikalan politički zahtev?

U kakvom mi to društvu živimo i da li uopšte više živimo u društvenoj zajednici? Jesmo li svesni svoje međuzavisnosti – da hleba nema bez pekara, struje bez rudara, ni kvalitetnog zdravlja bez dobro plaćenog lekara – ili smo samo usamljena gomila pojedinaca čiji uspeh zavisi direktno od propasti onih drugih? Ako je ovo poslednje tačno, da smo samo životinje koje oštre svoje cenjene laktove kako bi došle do plena pre konkurenata, čemu onda država i poštovanje njenih zakona?

Zašto plaćamo porez, svakoga dana govorimo to dosadno „dobar dan”, poštujemo saobraćajna pravila, suzdržavamo se od ubistva i, na kraju krajeva – zbog čega savijamo kičmu za bednu platu dok neka tamo gospoda iz obesti pucaju bocama šampanjca na preskupim godišnjim odmorima? Zašto ne bismo sve jednostavno poslali u peršun ili neku drugu biljnu vrstu što izigrava smokvin list političke korektnosti?

Foto: Ana Toader

Danas kod komšija, sutra i pred tvojim vratima

Evo, na dorćolskom Dunavskom keju tridesetak pandura izbacuje na ulicu penzionerku Branku Havatmi i njenog sina Tareka koji boluje od cerebralne paralize. Branku izbacuju na ulicu zbog duga od šest hiljada evra. Izvršitelj je njen stan od 48 kvadrata na Dorćolu prodao za svega 26 hiljada evra, iako se na toj lokaciji kvadrat stambenog prostora prodaje i za više od dva somića. Da je prodala samo tri kvadrata, imala bi da plati dug, ali ne – umesto toga je ostala bez doma. Zamislite taj scenario! U stvari, ne morate da zamišljate. Izvršitelji sa policijskim rukopisom pišu ga svaki dan. Od 2011. godine, kada su uvedeni privatni izvršitelji, deložacije se ređaju kao na pokretnoj traci – zbog neplaćenih komunalija, kreditnog duga banci, pljačkaške privatizacije, prevara sa dvostrukom prodajom stanova – you name it!

Pitajte radnike „Trudbenika”, nekadašnjeg građevinskog giganta koji je uništen u kriminalnoj privatizaciji, čije je iseljenje više puta sprečeno uz pomoć komšija, prijatelja i aktivista, kako je glumiti u tom filmu.

„Ja živim samo sa penzijom od 12.000 dinara. Nemam ništa drugo. Ako dođe do iseljenja, ja nemam gde da odem… mogu samo da se ubijem.” Ovo su potresne reči 76-godišnje Slavke Horvatović, bivše radnice Trudbenika koja duže od dve decenije živi u prostoriji od devet kvadrata, u baraci sa zajedničkim kupatilom u okviru naselja bivših radnika „Trudbenika” na Konjarniku.

Izvršitelji po nalogu banke već godinama kruže kao lešinari oko nekoliko beogradskih radničkih naselja u kojima je 75 porodica smešteno u radničkim barakama. Tužbe protiv njih počele su da stižu još 2008. godine kada je firma „Montera”, u vlasništvu tadašnjeg funkcionera Demokratske stranke Dragana Kopčalića, kupila ovu firmu koja je nekada gradila pola Beograda. Kako to obično biva u divljačkoj tranziciji i tokom prvobitne akumulacije kapitala, politički zaštićena „Montera” opteretila je imovinu „Trudbenika” hipotekama, iako je to bilo zabranjeno ugovorom o privatizaciji. Stečajni upravnik nije osporio hipoteke, već je po nalogu banaka na mučene radnike nahuškao izvršitelje.

Kada pratimo vesti, pod pritiskom dominantne ideologije, uglavnom mislimo kako su svi ti ljudi sigurno zaslužili da se nađu u toj situaciji zbog svoje neodgovornosti, a redovno zaboravljamo da se – u srpskoj realnosti – u svakom trenutku možemo naći na ulici, ni krivi ni dužni.

Kada je porodica Jakšić iz Novog Sada potpisala 2001. godine ugovor o kupovini stana, nije ni sanjala da će ostati i bez stana i bez novca koji su u taj stan uložili – i to bez bilo kakvog neodgovornog kredita, hipoteke i ostalih dugovanja. Reč je samo o – dobroj staroj korupciji.

Naime, investitor je prilikom useljenja Jakšićima predao ključeve duplo manjeg stana od obećanog, zadržavši pritom 33.000 evra koje im je za taj stan naplatio. Razumljivo, nezadovoljni tom prevarom, Jakšići su zatražili raskid kupoprodajnog ugovora i povraćaj novca sa kamatama što je 2009. godine postalo i pravosnažna sudska odluka. Međutim, investitor novac nije želeo da vrati. Jakšići su pokrenuli postupak izvršenja, ali – gle čuda – on već godinama nije sproveden zbog navodnog „zastoja u sudu”. U međuvremenu, ponovo se uknjiživši kao vlasnik, investitor je njihov stan prodao nekom drugom. Nakon toga pokrenuo je i postupak za izbacivanje porodice Jakšić iz Bulevara kralja Petra Prvog. Pogađate – ovog puta nikakvog zastoja nije bilo. Nakon mukotrpne borbe sa policijom i izvršiteljem, i uprkos podršci okupljenih građana, četvoročlana porodica sa dvoje male dece završila je na ulici.

Ovakvih slučajeva u Srbiji poslednjih godina ima na stotine, svake godine sve više. Saša Bubnjević iz Zemuna ostao je bez krova nad glavom nakon što je izvršitelj po ubrzanoj proceduri prodao stan od 55 kvadrata za samo 42.500 evra, i to zbog deset puta manjeg duga. Pedesetdevetogodišnjoj Julijani Terek policija je testerom isekla ulazna vrata kako bi nju i njenog sina isterala iz opštinske barake na Dedinju, u kojoj skoro tri decenije živi i organizuje humanitarne predstave za decu. Sigurno ste čuli za slične primere od prijateljica, braće, kumova. Nemojte se zavaravati. Jednog dana može biti kasno. U Srbiji vlada epidemija deložacija i niko od nas nije imun.

Foto: Združena akcija Krov nad glavom

Ja Željko Mitrović, a ti govno

No, kako je uopšte koliko-toliko stabilan i siguran krov nad glavom postao luksuz, a podstanarstvo usud mlađe i srednje generacije? Ili – ako idemo bliže korenu problema – kako je ideologija privatizacije presekla vezu čitave zajednice sa brigom o stanovanju?

Šta god mislili o socijalističkoj Jugoslaviji, činjenica je da su zvanične politike u to vreme u najvećoj meri zastupale princip da stanovanje mora biti omogućeno svima. Posle raspada Jugoslavije, međutim, stambena politika – kao i svaka druga – postaje individualizovana, a kolektivna briga društva o stanovanju prepušta se tržištu i logici profita. U situaciji kada ratno-tranziciono društvo postaje sve više raslojeno i sve siromašnije, a pojedinci sve bogatiji – tržište predstavlja unapred nameštenu igru u kojoj pobeđuju oni koji su najbliže političko-ekonomskoj moći. No, ideološkim radom političara i medija, ali i „nepoštene inteligencije”, stvorena je zla bajka kojom se krivica lukavo prebacuje na nas same. Posedovati stan je stvar sposobnosti pojedinaca, a ako nemaš krov nad glavom, pa – sam si kriv. Ostaje ti podstanarstvo, višedecenijski stambeni kredit na grbači ili životarenje u roditeljskoj kući u „najboljim godinama”. A ako slučajno skoči rata kredita, zakasni plata ili ostaneš bez posla zbog nekog sa članskom kartom vladajuće partije – kuc, kuc, eto izvršitelja za vratom i pred vratima.

S druge strane, političari i tajkuni u uskoj sprezi prave pare prodajom gradskog zemljišta i ulaganjem u nekretnine, a čik pogodi da li je neki izvršitelj zakucao na dveri dvora Željka Mitrovića da ga pita kada će da plati višemilionske dugove. Naravno da nije, već mu se odobravaju novi multimilionski krediti.

„Ja sam dobio bivšeg gazdu na sudu zbog duga od 8.000 evra i nikom ništa. Zaštićen kao polarni medved. Meni izvršitelj došao za 2.000 dinara neplaćenog komunalnog duga. Ima li tu prava i pravde u ovoj našoj jadnoj Srbiji. Hm, čini mi se – kako za koga”, rekao je jedan naš sugrađanin i na jednostavan način definisao ulogu pravne države kao ničeg drugog do batine bogatih i moćnih, miljama daleko od sredstva za uspostavljanje pravde jednako dostupne svim građanima Srbije.

Foto: Združena akcija Krov nag glavom

Promena dolazi odozdo – od svih građana za sve građane

Pitanje je, međutim, šta ćemo da preduzmemo da bismo ovakvo stanje konačno, ali i temeljno promenili. Bez kozmetičkih promena i prevaziđene kurta-murta političke klackalice s „nužnim zlom” na vlasti. Treba nam promena odozdo – od svih građana za sve građane, jer će se politička kasta, odsečena od života običnog sveta, uvek dogovoriti sa tajkunima i bankama. Jedna od najužasnijih stvari kod deložacija je što je u većini slučajeva sve po zakonu. Ipak, treba imati na umu reči Tomasa Džefersona: „Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost”.

Srećom, čini se da ima sve više građana koji otpor shvataju ne samo kao solidarnost prema svojim komšijama i sugrađanima, već i kao svojevrsnu dužnost. Sve je više ljudi koji su shvatili da je problem sa deložacijama i stanovanjem sistemski, i da nam niko neće pomoći do nas samih. Ti ljudi ustaju zorom i dolaze pre policije da brane Branku Havatmi i njenog bolesnog sina na Dorćolu, na Vidikovcu se goloruki suprotstavljaju plaćenim batinašima koji po ko zna koji put nasrću na jedini dom dve romske porodice, dok u naselju radnika „Trudbenika” vode rovovski rat ne dozvoljavajući policiji da se probije u njihova dvorišta. Okupljeni mahom u Združenoj akciji Krov nad glavom i Kolektivoj odbrani stanara, ti ljudi, bez ikakvog ličnog interesa osim svesti da i oni jednog dana mogu biti u istoj situaciji, već godinu dana izuzetno organizovano igraju iscrpljujuću igru čekanja sa policijom. Oni šutom blokiraju ulaze zgrada i izduvavaju gume na kombijima za utovar stvari svih tih nesrećnih ljudi kojima su oni jedina nada da, makar na još neko vreme, zadrže krov nad glavom.

Njihov aktivizam vam se čini uzaludnim? Znam, skeptični ste, umorni od života i depresivni – niko od nas nije mnogo bolji. Ne verujemo da išta može da urodi plodom! Postali smo strašljivi, skrećemo pogled od tuđe nesreće, u strahu da kojim slučajem ne pređe na nas, kao nekakva tranziciono-gubitnička bolest. Kad vidimo onog ko ima manje od nas, oči nam se lepe za pločnik k’o žvakaće gume, jer vidimo sopstvenu propast u polupraznoj kutiji za priloge. Neki od nas se okreću za Suncem Sistema kao čovekoliki suncokreti, iako svesni njegovog radioaktivnog uticaja, skupljaju se što bliže njemu da ih ogreje, prodaju se za siću misleći samo na sebe, zanemarujući patnju svojih bližnjih. Jedni drugima smo postali asteroidi udaljeni milionima milja, iako sedimo za istim stolom. Ponekad nam se čini da je solidarnost porculanska vaza slomljena tamo negde između prvog ratnog pucnja i poslednje privatizacije.

Međutim, promena je moguća i promena se dešava. Moramo se osloniti na sebe same. Ponovo isplesti mrežu solidarnosti i vratiti u modu poštenje, jer nismo roba ni robovi, niti smo jedni drugima vukovi, već zajednica ljudi u kojoj svako ima svoju ulogu. Važno je samo organizovati se. Pre svega, organizovati se! Imamo snagu u brojevima, a znamo i da je istorija na našoj strani. Samlevena generacija, u večitom limbu, ni tamo ni ‘vamo, može stvari p(re)okrenuti iz korena. A, budimo realni, ni nemamo baš šta da izgubimo. Treba samo da pobedimo strah i povratimo sebe. Osećaj kada izvršitelj odlazi podvijenog repa zbog toga što na svoj konto nije utefterio još koju hiljadu evra, ili kada policija odbija poslušnost ne želeći da izbaci porodicu na ulicu – nešto je neprocenjivo. Svest o tome da ste kolektivnom akcijom sa desetinama drugih ljudi uspeli da sačuvate dom nekome – nepovratno menja čoveka i čini ga boljim. Promena dolazi odozdo, a strah u očima moćnika biće nam gorivo da ni u teškim trenucima ne odustanemo. Sve dok svi ne budu imali ono najosnovnije – pun stomak i krov nad glavom.


 

Objavljeno u novinama „Stambeno pitanje”. Izdanje Ko gradi grad, specijalni dodatak lista Danas (23. februar 2018).